Arhiv tekstova

Istina je da je poljoprivreda najvećim dijelom sezonski posao, ali je isto tako istina i da u nekim granama poljoprivrede sezona rada traje cijele godine. U voćarstvu, primjerice, vrijeme rezidbe voćaka počinje čim se berba završi i traje sve do prve vegetacije. Dakle, od studenog do travnja. Tijekom travnja, u voćnjacima započinju drugi poslovi kako bi u ljeto i na jesen opet rodilo voće. Lijepo, slatko, sočno…

Put do tog lijepog, slatkog i sočnog voća ukratko nam opisuju bratići Vizin, Antun i Mirko, Tavankućani, voćari, jabučari. Spadaju u veće proizvođače. Antun Vizin pod voćnjakom u Tavankutu ima 6 jutara, a njegovi mladi sinovi Goran 4 i Branko 2,5 jutra. Mirko Vizin voćnjake uzgaja na 7 jutara zemlje. Uglavnom jabuke. Zašto baš jabuke?

NIŠTA BEZ STRUČNOG NADZORA: »Imam i nešto bresaka, ali da me sad nije sramota, povadio bih ih i na njihovo mjesto posadio jabuke«, kaže Antun Vizin. »Točno je da breskve, kad su voćke u pitanju, donose prvi novac u godini, ali one zahtijevaju velik posao. Jabuke je puno jednostavnije sačuvati. Mi nismo baš neki veliki trgovci, opredijelili smo se za to da proizvodimo velike količine i visokokvalitetne jabuke i zato smo i osnovali zadrugu ‘Voćko’, koja nam omogućuje da proizvodimo koliko god možemo, a da o prodaji ne razmišljamo. Sve što proizvedemo i oberemo, za sada komercijala ‘Voćka’ proda. Posljednjih godina gotovo sav naš urod odlazi kupcima u Rusiju, a za to je veoma zaslužan direktor zadruge Željko Nimčević.«

Na 12,5 jutara voćnjaka Antuna Vizina i njegovih sinova zasađeno je oko 10.000 stabala jabuka, u starim zasadima najviše ajdareda, a u novim granny smitha, zlatnog delišesa i jonagolda. S obzirom da u njihovim voćnjacima u prosjeku rađa oko 2 vagona po jutru, računica govori kako godišnje zajedno proizvedu oko 25 vagona jabuka.

»Moj je otac bio ‘čisti’ poljoprivrednik, nije se bavio voćarstvom«, priča Antun Vizin. »Ja sam u ovaj posao ušao 1990. godine. Krenuo sam s jednim jutrom, pa s dva, tri… Praktički, od roda s jednog drveta zasadio sam novo drvo. Mi nismo, kao sada novi bogataši, odmah imali velike parcele. Počeli smo, kako bi se reklo, sirotinjski, a do rezultata smo dolazili radom i štednjom.«

Stručni nadzor nad svojim voćnjacima Vizinovi su povjerili mr. Ruži Petrina, kako Antun kaže, učenici dr. Kate Dulić, vrsne stručnjakinje iz područja zaštite bilja, majke bivše ministrice poljoprivrede Ivane Dulić-Marković. Ruža Petrina redovito savjetuje Vizinove, signalizira eventualne simptome bolesti voćaka, nadgleda gnojidbu, kontrolira kvalitetu zemljišta na institutu u Novom Sadu. Bez toga uroda ne bi bilo.

NEDOSTAJU LJUDI ZA BERBU: Antunov mlađi bratić, Mirko Vizin, osim kao dobar voćar, glasi i za kvalitetnog rezača. 

»Rezidba voća počinje čim ujesen otpadne lišće s drveta«, objašnjava Mirko Vizin. »Ovisno o veličini voćnjaka ta rezidba može trajati sve do prve vegetacije u travnju. Hladnoća uglavnom ne ometa taj posao, breskva se može rezati na temperaturi do minus 20 stupnjeva Celzija, a jabuka i do minus 30 stupnjeva. To je, naime, granica do koje drvo voća ne smrzava. Na tavankutskom području ima oko tisuću jutara voćnjaka, uglavnom šljiva, bresaka i jabuka. Zbog toga postoje specijalizirane skupine rezača voćaka, od po 5-6 ljudi, koji rezidbu voćarima rade uslužno. Kod mene oni ne rade, jer ja sam orezujem svoje voćnjake, ali za mnoge voćare oni su neiz-bježni.«

Mirkov je otac, za razliku od Antunovog, i sam bio voćar, pa je imao od koga naučiti zanat. Problem je, kaže Mirko Vizin, nedostatak radne snage za berbu.

»Nama u berbu jabuka dolaze ljudi iz okolnih sela – Pačira, Moravice, Miletića – jer u Tavankutu nema dovoljno radne snage s obzirom na količine koje se proizvedu«, kaže Mirko Vizin. »Prošle je godine satnica za berbu jabuka iznosila oko 0,90 eura.«

Vozeći cestom između Donjeg i Gornjeg Tavankuta, jasno se uočava razlika između starih i novih voćnjaka. U starima su voćke sađene na razdaljini od 2 do 2,5 metra, a novi su voćnjaci gušći, voćka je od voćke udaljena svega 1 metar. I za to, naravno, ima razloga.

»Postoje tri vrste sadnje jabuka«, objašnjava Mirko Vizin. »Stari su voćnjaci sađeni po korijenskom sustavu M 106, što označava jačinu korijenskog sustava i primjenjuje se na slabijem terenu. Za jače terene primjenjuju se sustavi M 26 i M 9. Ova druga dva sustava omogućavaju da se voćka ne razgrana previše, jer se onda smanjuje urod. Najslabiji korijenski sustav je M 9 i u tom se slučaju voćke sade na razdaljinu od 1 metra, uz žicu. Sve se mora natapati. Na taj način zasadi se 1000 stabala po jutru. Tada se drugačije radi i rezidba, smanjena je bujnost drveta, a pojačana količina i kvaliteta ploda. Zapravo, dobiva se prvoklasan plod.«

SOLIDAN BIZNIS: Nakon berbe, sav se urod Vizinovih, koji nije odmah prodan, odlaže u hladnjaču, koju su izgradili zadrugari »Voćka«, a kojih ima 25. U hladnjači jabuka čeka kupca. Bitno je da jabuka, onakva kakva uđe u hladnjaču, takva iz nje i iziđe. U posebnom tretmanu, ona u potpunosti zadrži sva svoja svojstva, i glede kvalitete okusa i glede izgleda.

»Svojevremeno smo jabuke odlagali u hladnjaču ‘Medoprodukta’, ali nakon privatizacije tog poduzeća nama je, tavankutskim voćarima, to odlukom novog vodstva prije tri godine onemogućeno«, dodaje Antun Vizin. »Morali smo se snaći, pa smo se udružili, osnovali zadrugu i sagradili hladnjaču. Puno nam je pomoglo Ministarstvo poljoprivrede Republike Srbije, na čijem je čelu tada bila Ivana Dulić-Marković. To nas je ministarstvo poduprlo omogućivši značajnu donaciju, kao i kredit.«

Na izravno pitanje – isplati li se proizvoditi jabuke, Antun Vizin odgovara:

»Isplati se. Mislim da sam i sinovima osigurao dobar posao. I jedan i drugi su u svojoj 17. godini dobili prvi zasad, a četiri godine kasnije i prvu berbu. Ako žele nastaviti, mogu pristojno živjeti od svojih voćnjaka.«

g